Svaka zgrada koju ovi arhitekti projektiraju posebna je i beskompromisno pripada vremenu i mjestu. Njihova su djela uvijek plod istinske suradnje i u službi su zajednice. Ona razumiju da su arhitektura i njezino okruženje blisko isprepleteni i znaju da su odabir materijala i umijeće građenja moćni alati za stvaranje trajnih i smislenih prostora. Iz tih razloga, dokazanih kroz sva njihova ostvarenja, te zbog njihove sposobnosti da izraze lokalno, ali i univerzalno, ujedinjujući nas međusobno kroz arhitekturu, nagrađujemo Rafaela Arandu, Carme Pigem i Ramona Vilaltu Arhitektonskom nagradom 'Pritzker' za 2017. godinu.
(iz obrazloženja žirija Pritzkerove nagrade za 2017. godinu – predsjedatelj žirija Glenn Murcutt)
Godišnja arhitektonska nagrada Pritzker najznačajnije je strukovno priznanje koje arhitekt može primiti za svoj rad: prime je samo rijetki pojedinci. Ove je godine Pritzker po prvi put dodijeljen trima arhitektima, čime je ujedno prepoznat njihov, kako ga sami nazivaju, svemir zajedničke kreativnosti u kojemu fokusirano orbitiraju već tri desetljeća. Te 1988. godine, netom po završetku studija arhitekture, Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta hrabro se vraćaju u svoj katalonski grad Olot u kojemu su odrasli i ondje osnivaju studio RCR Arquitectes. Otad u Olotu kontinuirano žive i rade – donekle izolirano, ali baš zato izvorno i neovisno – predano i promišljeno stvarajući jednu od najposebnijih arhitektonskih praksi uopće.
DJELO KAO ODRAZ AUTORA
Kako sami kažu, životni put je projekt, odraz karaktera. Ovo troje arhitekata krasi prirodnost, senzibilitet i empatija, uz upornu, odlučnu posvećenost traganju za suštinom, za temeljnom bîti. Odgovore na pitanja nalaze u prirodi, u logici svemira. Nastoje čovjeka vratiti prirodi i stoga prostor približiti prirodi jer mjesto blisko prirodi mjesto je blisko istini. U svojim projektima rastaču granice između unutarnjeg i vanjskog prostora; stupnjevanjem i filterima kreiraju tranzicijske prostore. Cilj je ukloniti prepreke i strukturirati protok zraka, svjetla i spoznaje; stoga je arhitektonska materijalizacija reducirana, koncentrirana i fragmentirana. Svaki projekt započinju čistim pogledom, bez predrasuda, pretpostavki i nagađanja. Imaju rijedak dar za percepciju mjesta i kulturnog konteksta, na koje reagiraju prirodno, konstruktivnom logikom, uz korištenje kontroliranog registra upotrijebljenih elemenata i materijala. Njihova promišljena prostorna intervencija u ambijentu uspostavlja odnos napete ravnoteže. Tako nastaje nova vitalna harmonična cjelina, novo mjesto. Način suradnje arhitekata iz skupine RCR je zajednička kreativnost: uvježbana komunikacija bliskih ljudi koji se stvaralački nadovezuju, oblik kontinuiranog fluidnog dijaloga koji dovodi do neočekivanog. Rezultat je snažna i smirena, estetski uravnotežena arhitektura; arhitektura atmosfere koja búdi osjećaje, koja dira i pokreće. Arhitektura neodvojiva od mjesta, a istovremeno univerzalna.
PROSTOR VODE KAO FLUIDNI SVIJET
Arhitekti iz studija RCR u svakom su pojedinačnom projektu dosljedni svojem traganju. Adekvatan primjer je i zgrada novog zatvorenog bazena u Taradellu, prigradskom mjestu pedesetak kilometara sjeverno od Barcelone. Zgrada ima svoje ime: Prostor vode i zdravlja. Ne bazenska dvorana – jer to bi već bila presumpcija, unaprijed postavljena slika – nego sasvim apstraktno: prostor vode. Na ulazu u zgradu istaknut je grafički znak, ideogram čiji su autori arhitekti: jedva primjetni val duge horizontale fluidnog poteza kistom, presječen asimetrično postavljenim gustim intervalom ritmiziranih vertikalnih linija – vodoravno i okomito, meko i snažno, tekuće i kruto – čista struktura u napetoj ravnoteži, naznaka trijema koji se zrcali na vodi. Pri projektiranju prostora vode arhitekti se ne ograničavaju na koncipiranje bazenske dvorane, nego kreiraju širi, tekući svijet fluidnih granica, pun odraza. Prostor vode prelijeva se u eksterijer pa zgrada postaje porozni objekt načet vodom, na i u vodi. Primjer ovakvog pristupa njihov je inicijalni projekt za zatvoreni bazen Manlleu (u razradi nažalost izmijenjen) te paviljon u Llagosteri. Slične konceptualne komponente prisutne su u projektu krematorija u Belgiji i u paviljonu Lotus Blau.
URANJANJE U STRUKTURU MJESTA
Svojim karakterističnim smeđeljubičastocrnim akvarelima-krokijima, arhitekti nam otkrivaju slojeve mjesta. Lokacija novog bazena u zoni je sportskih sadržaja malog grada, na rubnom području naselja, uz obodnu prometnicu. Ta je prometnica komunikacijska os koja razgraničava dva područja različitog karaktera: središnju urbanu zonu visoke gustoće i okolni kultivirani zeleni krajolik s povremenim slobodnostojećim objektima. Cesta je ujedno i granica dviju topografija: s jedne strane izgrađena struktura kaskadno se uzdiže nudeći kratke isprekidane vizure na urbano tkivo poprečnih ulica, a s druge je kontrapunkt širokih vizura na denivelirani zeleni krajolik poljskih puteva i okolnih brežuljaka. Komunikacijska os poput kralješnice razgraničava dvije asimetrične strukture: jednu čvršću i ritmiziranu (krutu), drugu mekšu i fluidnu (tekuću). Druga struktura čita se kao razblaženi difuzni odraz – refleksija prve strukture.
KONCEPT KAO ODRAZ – ODRAZ KAO KONCEPT
Topografija terena odredila je konceptualnu konfiguraciju prostora vode. Jednostavnim, jasno artikuliranim deniveliranim volumenom arhitekti rješavaju visinsku razliku između ceste i sportskih terena, čuvajući postojeće poprečne vizure i poštujući različite karaktere urbane i zelene zone. Bazenska dvorana strukturirana je kao poprečno transparentna konstrukcija vitkih čeličnih okvira i postavljena je s dvorišne strane duge niske lamele servisnih prostora, utisnute duž podzida ceste. Povlačenjem bazenske dvorane u drugi plan, niski krov utonule servisne lamele djeluje kao proširenje pješačkog koridora ulice. Tu je koncipiran urbani vidikovac prema sportskim sadržajima unutar zgrade i zelenom krajoliku parka i šume u pozadini. Denivelirano ulično pročelje dvorane obrubljuje vidikovac gotovo poput plota ili ograde: prema ulici stvara niski ostakljeni zid čije se ritmizirane vertikale odražavaju od glatke plohe plitkog vodenog zrcala na krovu servisne lamele. Na suprotnom pročelju prema upuštenom parku, struktura bazenske dvorane otkrivena je u punom vertikalnom gabaritu pa s te strane dvorana djeluje kao slobodnostojeći paviljon. Prema ulici ugrađena, a prema parku paviljonskog karaktera: arhitektura je refleksija – odraz prisutnih silnica mjesta.
OSMOZA - STRUKTURIRANA MNOGOSTRUKOST
Doživljaj vidikovca i refleksija duž vanjskog zrcalnog bazena poklon je arhitekata ne samo korisniku već i slučajnom prolazniku. U zgradu se ulazi iz parka promenadom koja obilazi kuću. Spuštanje rampom postupno je uranjanje u atmosferu spokoja. Posjetitelj za sobom ostavlja ritam grada i biva bliži prirodi. Doživljaj vanjskog prostora nastavlja se u interijeru preko krovnih svjetliki duž servisnih prostora. U bazensku dvoranu krajolik snažno prodire. Vanjski prostor u nju se ulijeva iz dva smjera: iz parka i s uličnog vidikovca nad svlačionicama. Kuća je propusni prostorni okvir, a ne prepreka.
Transparentnost nije doslovna, već ambivalentna, fenomenološka: poput vela koji istodobno odvaja i spaja, skriva i otkriva. Fenomenološka transparentnost perceptivna je igra filtera koja u doživljaj prostora uvodi vremensku dimenziju ritma, intervala i sekvenci. Filteri sprječavaju površno doživljavanje prostora. Odgoda percepcije stimulira osjetila i potiče na dubinsko sagledavanje kroz postupno otkrivanje prostora kretanjem.
U bazenskoj dvorani filteri su vertikalni elementi koji imaju konstruktivnu ulogu i štite od sunca na zapadnom i istočnom pročelju. To su autorski sastavljeni čelični stupovi – okviri izrazite tektoničnosti, reducirane širine i naglašene dubine – čista kondenzacija materije. Njihov plošni karakter doprinosi fragmentiranoj materijalnosti ove arhitekture. Ritam konstrukcije ujedno ritmizira prirodno svjetlo u interijeru i strukturira pročelje. Odrazi na vodi bazena uvlače vanjski prostor i razblažuju prisutnost ritmične strukture čeličnih nosača. Pročelje je orijentirano prema nasadu bora, čije vertikale odražavaju okolne šume, ali i nosivu strukturu pročelja, uvodeći prostorno stupnjevanje. Između interijera i eksterijera stvara se gradacija prijelaznih prostora: pročelje nije dvodimenzionalna ploha, već niz prostorno-vremenskih intervala. Fenomenologiju te tranzicije opisao je Herman Hertzberger: Prelaženjem iz jednog mjesta u drugo, doživljavamo mnoštvo impresija koje dovode do asocijacija i odražavaju stupnjeve interiornosti i eksternalnosti u svakome od nas: kao da prepoznajemo slična, već proživljena iskustva.
Posjetitelj koji u prostoru bazena doživi strukturirani odraz vertikalnih filtera ne doživljava to iskustvo samo jednom, samo tamo i tada. Prostorni doživljaj produbljen je i nijansiran kretanjem kroz sekvence prostora. Arhitekti nude stupnjevanje doživljaja umnažajući ga: najprije percepcijom izvana, s uličnog vidikovca, potom iz parka, a onda i u odrazima u plitkom krovnom bazenu. Pritom nema govora o pleonazmu: mnogostrukost prostornih doživljaja postignuta je uz beskompromisnu racionalizaciju arhitektonskih resursa. Strukturiranom gradacijom doživljaja, tema odraza prelazi iz fenomenološke na konceptualnu razinu.
ZRCALJENJE - RASTAKANJE GRANICA
Koncept odraza osnažuje usidrenost zgrade u okoliš, podcrtava njezinu neodvojivost od mjesta. Arhitektura preuzima bitne elemente ambijenta. Afirmirajući ih, uspostavlja dijalog – odnos s mjestom. Paviljonski karakter bazenskog prostora odnosi se prema samostojećem gabaritu susjedne sportske dvorane; nasad bora reflektira obližnju šumu, a ulični vidikovac zrcali prisutnost urbanih niša i nastavlja trasu šetnica s vizurama na krajolik. Sidrenju u okoliš pridonosi i odabir materijala. Galvanizirani čelik prekriva sve površine, pojačava atmosferu prozračnosti i širine. Pojavnost arhitekture odražava boje okoline; podložna je prirodnim mijenama.
Refleksija – zrcaljenje – u suštini je posljedica upiranja pogleda: usmjeravanje pozornosti, obraćanje pažnje. Konceptualna refleksija prostora vode odražava karakter autora, njihovu sposobnost empatije, razumijevanje čovjeka, kulture i prirode.
Karakter vode je relacijski, uvjetovan vječnim postavljanjem u odnos, pa je takav i njezin prostor: domena fuzije i utjecaja. Fluidni svijet vode dokida svaku krutost, neutralizira pokušaj otpora. Prostor vode nas prožima, rastače osobne granice: potekućuje nas.